Nikola Andrić (Vukovar, 5. prosinca 1867. - Zagreb, 7. travnja 1942.), hrvatski književni povjesničar, prevoditelj, filolog, dramaturg i kazališni djelatnik.
Studirao je slavistiku i romanistiku u Beču i Parizu, te doktorirao filozofiju 1897. u Beču. Bio je dramaturg (1894.-1898. i 1901.-1907.) i intendant Hrvatskog narodnog kazališta (1920.). Zajedno sa Stjepanom Miletićem 1898. utemeljio je zagrebačku glumačku školu. Godine 1907. jedan je od osnivača i prvi upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Pisao je feljtone, putopise i književno-povijesne rasprave, a njegov Branič jezika hrvatskoga iz 1911. godine važan je doprinos hrvatskom jezičnom purizmu.
U književnosti je stekao velike zasluge ne samo kao raznorodni pisac, nego i organizatorskim sposobnostima i pokretačkim, osobito nakladničkim zamislima. Od 1913. gotovo trideset je godina izdavao Zabavnu biblioteku koja je u 603 zelena sveska podarila čitalačkoj publici mnoštvo dotad u nas nepoznatih vrijednih djela. U Zabavnoj biblioteci objavio je većinu od četrdesetak knjiga svojih prijevoda.
 

Djela
•    Izvori starih kajkavskih drama (1901.)
•    Život i književni rad Pavla Solarića (1902.)
•    Pod apsolutizmom. Historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850-1860.) (1906.)
•    Ženske pjesme (Romance i balade) (Ur.) (1909.)
•    Branič jezika hrvatskoga (11911., 21911.)
•    Ženske pjesme (Pričalice i lakrdije) (Ur.) (1914.)
•    Od Balkana do Montblanca. Putničke impresije. I-II. (1927.)
•    Ženske pjesme (Ljubavne pjesme) (Ur.) (1914.)
•    Šta je šta. Stvarni hrvatski rječnik u slikama. Priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić (1938.)
•    Junačke pjesme (Uskočke i hajdučke pjesme) (Ur.) (1939.)
•    Junačke pjesme (Historijske, krajiške i uskočke pjesme) (Ur.) (1940.)
•    Haremske pričalice i bunjevačke groktalice (Ur.) (1942.)