Malo tko je mogao prespavati ovu noć, ne razmišljajući pri tome na izlet u Đakovo. Djeca nisu mogla spavati zbog nervoze i iščekivanja, a mi odrasli zbog najavljene vremenske prognoze koje se nije uklapalo u naše planove. .

Ipak, svanulo je vedro jutro. Okupili smo se pred školom i započeli svoj put prema Đakovu u 8:00 sati. Veselju nije bilo kraja. Autobusom su odjekivali: vicevi i šale, pjesme i mnogobrojni razgovori. Našla se tu i koja mučnina, no nije bila u glavnoj ulozi.

 Na našem nas je odredištu u Ergeli dočekala gospođa Ružica ( naša teta iz agencije), dala nam smjernice i prepustila nas voditelju koji nas je na samom početku izvjestio o detaljima koje nismo znali. Državna ergela Đakovo obilježila je 500 godina od utemeljenja i 200 godina od uzgoja konjske lipicanske pasmine.

Obilazak nam se jako svidio jer smo mogli biti u neposrednoj blizini konja, čuti njihovo glasanje, vidjeti ih na kupanju te u "školi" za konje ( ni njih škola nije zaobišla.. ). Nismo mogli odoljeti da im se, s travom u rukama, ne približimo. I oni su baš kao ružno pače. Mladunčad je siva, pa kako odrastaju od repa krene izbijati ta njihova prepoznatljiva bijela boja. Ono što nam je bilo jasno kao dan- konji su divne životinje. 

Naučili smo da samo muški konj nosi dva imena, jedno po ocu i jedno po mami.

A ova maca, to je Šefika. Njenom budnom oku nitko i ništa ne može pobjeći.

Nakon kupljenih suvenira ( kad već ni jednog lipicanca ne možemo ponijeti kući) krenuli smo u obilazak Đakova. Obišli smo veliku đakovačku katedralu, čiji su dijelovi u restauraciji.I tu smo saznali nešto zgodno i zanimljivo: simboliku broja stepenica pred katedralom. Prvih 12 stepenica simbolizira 12 apostola, a druge 4 simboliziraju 4 evanđelista.

Nakon obilaska šetališta i korza ( koje je u radovima), u restoranu Verona čekao nas je ručak.

Nakon što smo odmorili noge i nahranili naše trbuščiće, krenuli smo put zabave, u Vilu Magic kod, već pogađate, mađioničara. Osim što smo gledali, neki od nas su imali priliku sudjelovati u mađioničarskoj predstavi. Smijehu nije bilo kraja. A koji mi je trik bio najbolji??!! Hm, možda onaj s maramama ili s golubom, možda onaj s vodom ili sa zekom... Ma svi su nam izmamili velike osmjehe na lice. 

Po završetku predstave svi smo se rastrčali -  jedni na igru, a  drugi  po sladoled i suvenire.

Povratak kući bio je nešto tiši i mirniji jer nas je ova šetnja ( što je zapravo puno zdravije od gledanja u mobitel i igranja igrica) izmorila.

U Vukovaru smo izišli iz busa u zagrljaj svojim roditeljima koji su nas tamo dočekali. Mislim da svi jedva čekamo doći kući i ispričati događaje današnjeg dana.

A vrijeme za počinak? Danas će sigurno biti ranije nego  uobičajeno...