Tijekom tjedna učenici su od glinamola izradili vodotornjeve. Shvatili su da to nije nimalo lak zadatak. Za to su vrijeme slušali pjesmu Vukovarskih golubića: O divni moj Vukovaru ti- Voljeni Vukovar. Učenici koji su izrazili želju ostali su u utorak poslije nastave slušati o našem gradu Vukovaru, iz dječje perspektive, kroz različita vremena. Tako su pogledali isječke iz filma Vukovar naše mladosti te su doznali kako je Vukovar, a posebno djeca, živio u vrijeme prije rata. Posebno ih je iznenadilo to što su djeca naučila plivati na Dunavu već s tri godine te činjenica da su djeca dobivala naranču jednom godišnje za Svetog Nikolu. Nisu mogli vjerovati da djeca sama veslaju Dunavom, da kampiraju te ima mnoštvo sprava u parkovima. Shvatili su da se oni tog ničeg danas više ne igraju. Iznenadilo ih je što se centrom grada vozilo te što je osim auta tada bilo i kočija. Smijuljili su se na spomen plesova momaka i djevojaka u Radničkom domu.. Stvarno se u Vukovaru jako lijepo živjelo. Nakon toga prisjetili smo se naše slikovnice Ciconie te onoga što je rat našem gradu i našim ljudima donio. Saznali smo što se zapravo obilježava 18.11.2018. te zašto baš u koloni hodamo na taj dan. Čitali smo ulomke iz priča Siniše Glavaševića te smo saznali tko je uopće Siniša Glavašević. Gledali smo i neke slike iz ratnog Vukovara. To nam je sve omogućilo da shvatimo što se događalo u to vrijeme u našem gradu. Spomenuli smo i djevojčicu u plavom kaputiću koja se posebno dojmila naših djevojčica. Ipak, naš smo razgovor zaključili o današnjeg Vukovaru i kako je njima danas živjeti u gradu. Učenici su potom krenuli na literarne radove koji su izmamili suze čitatelja, kao i radost i ponos učiteljice napisanim, ali i onim što se dogodilo sutradan. Učenici su u paru pisali razglednice kojima su se javljali iz određenih razdoblja. Tako su se David i Iva javili iz vremena prije rata, Borna i Lorena iz vremena tijekom rata, Gabrijela i Eva iz vremena odlazaka iz grada te Roman iz današnjeg Vukovara. Sami prosudite čitanjem jesu li oni uspjeli. Za mene jesu, potpuno. Sutradan su svojim prijateljima koji nisu bili pričali o onom što su naučili, a ja sam se samo nasmijala. Pitali su se zašto. Objasnila sam im da sam jako sretna što su pazili, slušali i doživjeli sve emocije koje sam im se trudila prenijeti. 

Naše smo školsko sjećanje zaključili u petak. U školi smo pogledali kratki video gdje smo vidjeli sva spomen obilježja te su učenici pročitali svoje razglednice i sve druge upoznali s vremenima koja je prošao naš grad. Nakon toga trebali smo otići na Memorijalno groblje. Ipak, zbog autobusnih poteškoća, otišli smo do vodotornja. Tamo smo zapalili lampione i složili naše srce za Vukovar, položili smo ruže i započeli priču o vodotornju koji je simbol otpora, hrabrosti i stradanja grada. Saznali smo da je visok 50,3m, da je preko 600 granata palo na njega, ali da je on ostao stajati kao i zastave koje su dva branitelja stalno stavljala na njega. Naši pogledi prema gore s velikim su divljenjem govorili koliko je vodotoranj velik, a koliko smo mi maleni. Za kraj smo pročitale pjesme posvećene domovini. S velikim nestrpljenjem čekamo našu novu fotografiju s obnovljenim gradom, vidikovcem i kafićem. 

  Tako smo maleni pod njim.

Sjećamo se, da ne zaboravimo- VUKOVAR !!