Povratak u najtragičniji dan vukovarske povijesti započeli smo pričom o srpskim koncentracijskim logorima u okolici Vukovara.
Osim Veleprometa, koji je bio središnjom temom, govorili smo i o Negoslavcima, Petrovcima, Borovu Selu i Ovčari.
U svim tim mjestima srpski je agresor, uz prešutno odobrenje Jugoslavenske narodne armije, osnovao mučilišta za hrvatske branitelje, a dojučerašnji susjedi i prijatelji pretvorili su se u najgore neprijatelje. 
U tim mjestima nisu postojali klasični logori, ali zvjerstvo počinitelja nije zbog toga bila ništa manje. Kako je bilo susresti se s nečovjekom, skrivaju podrumi mnogih kuća. Nažalost, oni koji su u njima mučeni, imena svih počinitelja ponijeli su u grob.

Nakon predavanja uputili smo se u skladišne prostore Veleprometa, najvećeg koncentracijskog logora u Domovinskom ratu.
U jesen 1991. ovo je mjesto postalo prinudnim domom skoro deset tisuća Vukovaraca, a neki će u njemu dočekati i proljeće.
Pred Veleprometom nas je dočekao Zoran Hornjak, hrvatski branitelj i logoraš koji je preživio strahote ovoga mjesta.
Njegova je golgota započela u bolnici gdje je pomagao prilikom prijema ranjenika, nastavila se u Veleprometu i završila u Srijemskoj Mitrovici gdje je proveo tri mjeseca.
Iako je proživio strahote koje običan čovjek vidi samo u filmovima, naš je gost zračio smirenošću i strpljivo je odgovarao na svako pitanje. 
Rekao nam je kako, unatoč neljudskim postupcima srpskog agresora, nikada nije gubio vjeru u Boga i nikada nije pomišljao na najgore. U jesen 1991. godine, a i danas, puno mu je značila i Biblija koju je ponio sa sobom – ona mu je pružala mir i utjehu u najtežim trenucima.

U jednom hangaru znalo je biti preko stotinu zarobljenika: spavali su na podu, a njih desetak dijelilo bi jedan kruh. Jedne večeri su im čak poslužili metke! Nuždu su vršili u malu kanticu ili, jednostavno, ispred sebe.
Najgori trenutci su bili oni kada bi se vrata hangara otvorila, a unutra bi ušao čuvar. Nisi znao ideš li na običan razgovor ili se više nikad nećeš vratiti. Česta su bila izvođenja nakon što bi vas netko prokazao, a to su najčešće činili nekadašnji prijatelji ili susjedi. Oni su vas mogli optužiti za što su god htjeli, a onda bi uslijedilo mučenje i smrt. Našega su junaka optuživali da je bio snajperist, iako je on veći dio opsade Vukovara proveo u bolnici zaprimajući ranjenike i pomažući koliko je mogao.
U tom malom, naguranom i prljavom prostoru, jedini pogled u svijet bio je jedan prozorčić. Pogled u komadić neba u njemu je budio čežnju za slobodom, a mislima bi odlutao svojoj supruzi i sinu koji su bili smješteni na sigurnom, izvan Vukovara. Tek boraveći u tom prostoru, shvatio je koliko je prije bio nesvjestan sitnica koje život čine ljepšim. Poručio nam je da se moramo radovati životu i ne opterećivati se svakojakim stvarima.

Pokazao nam je zloglasnu sobu za mučenje u kojoj su svoje živote okončali mnogi za kojima se i danas traga. Danas se na tom mjestu nalazi spomen obilježje.
Pred njim smo zapalili svijeće i poželjeli samo jedno - da Hrvatska pronađe sve svoje nestale i da njihove kosti napokon nađu spokoj, a obitelji mir u srcu.                    

                                    Stanislava Mutapčić, nastavnica povijesti i hrvatskog jezika