Obilježavanje Dana sjećanja započelo je tako što su učenici od petog do osmog razreda nakon drugog sata poslušali predavanje povjesničarske skupine u holu škole. 
Vukovar je grad-spomenik. Svaka njegova ulica i svaka njegova kuća imaju svoju priču. Ipak, njegovom ratnom povijesti dominira pet točaka i upravo je njih u svojim izlaganjima predstavilo petero učenika osmog razreda.

O najupečatljivijoj točki Vukovara, vodotornju, na prvoj je postaji govorila Lucija. Učenici su saznali koliko je vodotoranj značio Vukovarcima u vrijeme rata, a saznali su i otkada datira tradicija hrvatske zastave na njegovom vrhu.

Na drugoj postaji dočekao nas je Borna. Ispričao nam je priču o legendarnim borcima s Trpinjske ceste koji su dokazali kako za otpor vojno nadmoćnijem neprijatelju, nije presudno naoružanje, nego prije svega, srce i pamet. Upravo su srce i pamet učinili da od tenkova treće vojne sile Europe šačica branitelja napravi „groblje tenkova“. Danas se ova bitka izučava i na prestižnom vojnom učilištu West Pointu.

O strahotama Veleprometa progovorila je Vedrana. Šest limenki nekadašnjeg skladišnog prostora istoimene tvrtke, 1991.godine svjedočilo je mučenju i ubijanju nesrpskog stanovništva. Za 700 ljudi izvedenih iz Veleprometa gubi se svaki trag. O užasima koji su se u njima događali, javnost danas malo zna.

Četvrta je postaja pričala priču o vukovarskoj bolnici. Katarina nam je opisala nadljudsku borbu medicinskog osoblja za svaki život, ali i okrutnost JNA i srpskih paravojnih postrojbi koji su, suprotno svim konvencijama o pravima ratnih zarobljenika, iz bolnice izveli 267 ranjenika i ubili ih na Ovčari.

Pričom o Ovčari simbolično je zatvoren krug vukovarske patnje i stradanja. O tužnoj sudbini ranjenika i medicinskog osoblja, ali i znamenitog Siniše Glavaševića i francuskog dobrovoljca Jeana Michela Nicoliera govorio je Danijel. Ovčara je svjedočanstvo o sumraku ljudskog razuma i jedna je od mrlja na obrazu europske politike poslije Drugog svjetskog rata.

Nakon predavanja uputili smo se prema Križu na ušću Vuke u Dunav. Pred jednim od najljepših spomenika Domovinskom ratu, dramska skupina izvela je recital Stoji grad.

Nastavnik Mario Petrović poveo je molitvu za duše vukovarskih heroja i za našu Domovinu, a potom je Dunavu predana boca s porukom zahvale braniteljima za slobodu koju danas uživamo.

Poruku smo popratili i prekrasnom pjesmom Perice Vulić Vočanec Minuta šutnje.

Neka i nemirne vode Dunava slavu naših junaka sačuvaju i ponesu!
Vječna im slava i hvala!