2020-11-17 15:58:40
Obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven.
Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
(Siniša Glavašević)
Prošlo je 29 godina od najtužnijeg dana u povijesti našeg grada.
Kao i svake godine, tjedan koji dolazi ususret 18. studenome posvećen je obilježavanju žrtve Vukovara i njegovanju uspomene na one koji više nisu među nama, a koji su sebe utkali u svaki dah koji slobodni danas dišemo.
Ni ova godina nije bila iznimka. Ograničeni trenutnom zdravstvenom situacijom u našoj domovini, tužnu obljetnicu vukovarske tragedije obilježili smo na malo drugačiji način, u sigurnosti svojih učionica, okruženi samo prijateljima iz svoga razreda. Priče naših nastavnika „vratile“ su nas na mjesta koja bismo zasigurno opet posjetili da je situacija drugačija. Bilo je drugačije, ali ništa manje dostojanstveno i ponosno.
Niži su razredi izrađivali prigodne plakate i vukovarske simbole (Vodotoranj, Križ na ušću Vuke u Dunav), a viši razredi izrađivali su kratke filmove o mjestima stradanja te plakate i likovne radove vezane uz vukovarsku ratnu jesen 1991. godine.
Učiteljica povijesti upoznala je učenike s povijesnim činjenicama o opsadi i obrani Vukovara, a na satima hrvatskog jezika učenici su čitali tekst jednog od najvećih heroja Vukovara, novinara Siniše Glavaševića, čiji je glas odjekivao svakim vukovarskim i hrvatskim domom kasne 1991. i ulijevao nadu da možda ipak…
18. studenoga svaka nada se ugasila i na vukovarskim ulicama počeo je krvavi pir…
***
I naposljetku, što nam preostaje na današnji dan?
S dubokom zahvalnošću ponizno pognuti glavu i šutjeti, prisjećajući se naših najmilijih sugrađana čije stope odjekuju tek u našim mislima.
Riječi su nemoćne, ostaje jedino tišina.
|