Osnovna škola Nikole Andrića

Radosni što je protekla nastavna godina i nama i učenicima donijela nova znanja i dragocjena iskustva, četvrtak, 7. srpnja 2017., proveli  smo u cjelodnevnom ugodnom druženju i odmoru u jednoj od najljepših gorskih dolina, Jankovcu.

Putopisne crtice i fotografije poslao nam je nastavnik likovne kulture, Ranko Pecikozić.

"Evo ovako je to bilo.

Jučer smo djelatnici OŠ Nikole Andrića, što bi rekli klinci, bili sa školom na Jankovcu.  A Jankovac, to je u stvari planinarski dom smješten u Parku prirode Papuk koji se nalazi na istoimenoj planini. To je inače sasvim kul mjesto zato što je na planini, odnosno u gori, u šumi i jedno je od rjeđih mjesta gdje se u Slavoniji mogu vidjeti stijene.

Dakle, odmah pored pomenutog planinarskog doma nalazi se prekrasno umjetno jezero koje se u dva dijela pruža iza nasipa na poljani. Jednako kao i izletište, potok i planinarski dom i jezero maštovito je  nazvano “Jankovačko“.  U jesen i rano proljeće jezero je bez vodenog raslinja koje ljeti u potpunosti prekriva vodenu površinu. U jezeru ima pastrva i svašta nešto i nije za kupanje jer je  baš, baš hladno i zaraslo toliko da samo patke i plovke mogu plivati. Nadovezujući se na temu, neke učiteljice su izjavile da ne vole kada osjete vodeno raslinje dok plivaju i onda bi pravile onaj izraz lica sa stisnutim zubima i iskrivljenim usnama, kao da su probale pokvaren jogurt.

Stigavši, poiskakali smo iz busa i odmah se razbacali po livadi ispred planinarskog doma i po okolnim klupama i ostali tako komirani sve dok nas nije okupio neki domorodac u šeširu i majici na kojoj je pisalo „Renđer“, a koji se poslje pokazao kao skroz OK. Rendžer nas je proveo po parku i ispričao svašta pametnog. Od svega šta je rekao,  zapamtio sam da se ne zna točno odakle dolazi sva voda  Jankovačkog potoka koji izvire u nekoj, ne baš romantičnoj pećini. Kasnije smo shvatili da tih pećina ima po cijelom Papuku pa smo čak ušli u jednu. Obišli smo i onu u kojoj je sahranjen grof Janković. Jankovac su polovinom 18. stoljeća oformili neki likovi koji su došli iz Austrije, Mađarske i Češke da bi tu radili u staklani koja je poslije, kao i sve u Hrvatskoj, propala, pa su je zatvorili. Od te priče ostalo je par grobova koji su ostatci napuštenog groblja na kome su sahranjivani staklari koji su tu živjeli i radili. Ostao je i poveći komad stakla, izložen da ukrasi priču a koji je, kako je to objasnio rendžer, bio još veći ali su ga posjetitelji lomili i odnosili kao suvenir pa se isti sveo na sadašnju mjeru. Ništa manje fascinantno zvučala je i informacija da najstarija stabla bukve mogu dnevno povući iz zemlje i do 1200 litara vode.

Bila je tu i Romeo i Julija, dramska priča o djevojci koja se bacila s obližnjeg tridesetmetarskog slapa zato što su je roditelji prisiljavali na udaju, navodno baš za tog grofa Jankovića.(Ali Ljerka je stalno nešto pričala pa nisam pohvatao detalje.)  Zatim nas je rendžer odveo do slapa koji je stvarno super i svima se svidio.  Te slapove, kao i jezero, napravio je grof Janković tj. njegovi radnici koji su prokopali novi tijek potoka i preusmjerili ga na stijene. Prolazeći drvenim mostićima, svi smo se divili vodi koja se slijevala s visokih stijena, a meni je uporno u glavi bila ona jadnica koja se bacila s vrha litice. Najljepša mjesta uvijek u pozadini nose neku tamnu crtu. Nakon kraćeg uspona tu se šetnja, na radost nekih dobrano zajapurenih kolegica, lagano privela kraju i pretvorila u polusatni odmor do dugo očekivanog ručka.

Čobanac po općem dojmu baš i nije bio za preporuku što me je kao friškog vegetarijanca zaobišlo u obliku ukusnih njokica. Potom je trebalo  da još malo uživamo u prirodi, ali je došlo do promjene plana zbog čega smo, gunđajući, ipak poskakali u bus. Nataša nas je po tko zna koji put pobrojala i krenuli smo put Našica da napravimo kontru ruralnom dijelu izleta.

Našice... kao Našice. Pravac slasta, pa pivo, kavica, sok, a onda nadasve zanimljiva i kratka vožnja od 100 m do obližnjeg dvorca Pejačević. Opet izlazak, grupno fotkanje i povratak u bus.

Put do Osijeka u klimatiziranom busu propraćen je  monotonim brujanjem motora i pokretnim slikama suncem spržene ravnice koje je tu i tamo nadopunjavao umilni smješak učiteljice Rajak. Ostalog se ne sjećam."