Osnovna škola Nikole Andrića

I opet je stigao najtužniji dan u godini za sve Vukovarce i one koji vole Vukovar.

18. studeni  1991. Dan i godina koji  su se svakom Hrvatu usjekli  duboko u pamćenje.

22. obljetnicu vukovarskog stradanja obilježili smo, kao i svake godine, prigodnim programom.

Sjećanje na naše hrabre branitelje s nama su poželjeli podijeliti i naši prijatelji;  u posjet su nam, naime,  došli učenici osmih razreda OŠ Augusta Šenoe iz Osijeka.Za njih smo pripremili dvoranu ukrasivši  je slikama i plakatima Vukovara, a potom smo pjesmama i kratkim izlaganjem o stradanju Vukovara  upoznali naše goste s mjestima koja ćemo danas obići.

Naša prva postaja bila je vukovarska bolnica, simbol vukovarskog stradanja.

Prije nego što smo prošetali bolničkim hodnicima, pogledali smo dio dokumentarnog filma o vukovarskoj bolnici  u vrijeme rata. Potom smo se spustili u podrum i prošetali uskim hodnicima i mračnim sobama. Saznali smo da je tijekom rata na bolnicu padalo na tisuće projektila, unatoč tomu što je njezinom krovu bila izvješena zastava, a jedna je avionska bomba, zvana krmača, pala kroz četiri kata i završila u krilu Petra Vukašina, ranjenog srpskog branitelja. Bomba nije eksplodirala, a ranjenik je prošao bez većih ozljeda.

Nama svakako najzanimljiviji dio druženja bio je posjet nekadašnjem logoru Velepromet. Tim logorom prošlo je 10 tisuća ljudi tijekom opsade Vukovara, a u hangarima i na obližnjim poljima ubijeno je 700 ljudi, među kojima i jedan 14-godišnji dječak.

Zanimljivu priču ispričao nam je i Zoran Hornjak, hrvatski branitelj koji je proveo tri dana u Veleprometu,  a sljedeća tri mjeseca proboravio je u logoru u Srijemskoj Mitrovici.Imali smo puno pitanja za njega,  a on nam je na svako strpljivo odgovarao.Rekao nam je da, unatoč neljudskim postupcima srpskog agresora, on nikada nije gubio vjeru u Boga i nikada nije pomišljao na najgore.Ispričao nam je i da ih je u jednom hangaru znalo biti preko stotinu te da su spavali na podu, a njih desetak dijelilo bi  jedan kruh. Jedne večeri su im čak poslužili metke!Nuždu su vršili u malu kanticu ili, jednostavno, ispred sebe.

Najgori trenutci su bili oni kada bi se vrata hangara otvorila, a unutra bi ušao čuvar. Nisi znao ideš li na običan razgovor ili se više nikad nećeš vratiti. Česta su bila izvođenja nakon što bi vas netko prokazao, a to su najčešće činili nekadašnji prijatelji ili susjedi.  Oni su vas mogli optužiti za što su god htjeli, a onda bi uslijedilo mučenje i smrt. Našega su junaka optuživali da je bio snajperist, iako je on veći dio opsade Vukovara proveo u bolnici zaprimajući ranjenike i pomažući koliko je mogao. S tugom se prisjetio svog prijatelja koji je poginuo jer je išao svojoj djeci po mlijeko. U logoru mu je najviše nedostajalo- nebo. Kaže da je svaki dan, kroz jedan mali prozorčić, promatrao nebo i pitao se kako bi sada bilo biti vani, ležati, gledati nebo i biti jednostavno- slobodan!  O tome nikada prije nije razmišljao, baš zato jer mu je ljepota neba bila uvijek tu, pred očima, ali nije ju vidio. Zato nam je rekao da moramo uživati  sitnicama i ne opterećivati se svakojakim stvarima.Užasno mu je nedostajala i voda. Zato se i danas obožava tuširati.

Nakon druženja sa Zoranom, krenuli smo prema Ovčari.

U Spomen domu nas je dočekao vodič Kristijan koji nam je ispričao strašnu, istinitu priču o Ovčari. Razgledali smo stvari koje su nađene iza hrvatskih branitelja, zagledali smo se u njihova lica koja bi svjetlost na trenutak osvijetlila…  Pažljivo smo slušali našeg vodiča i polako se uživljavali u priču… Kada su ranjenici dovezeni u ovaj hangar,  motali su se svući do pasa, baciti sve svoje vrijedne stvari na jednu hrpu i tada bi, pod udarcima četnika utrčali u hangar. Tamo bi ih dočekala druga grupa četnika koja bi ih na zvuk zviždaljke opet  počela tući toljagama, puškama, štakama… Među onima koji su ovdje okončali život nalazi se i poznati novinar Siniša Glavašević.

I odlazak na Ovčaru bio je dojmljiv. Već se počelo oblačiti, vjetar je ponekad jače zapuhnuo, a onda bi se grane zaigrale…Tako se stvarala posebna atmosfera na osamljenom polju koje se prostiralo široko pred nama... Nismo mogli ne zastati na tren i zamisliti kako je bilo našim ranjenicima u noći s 20. na 21. studenoga 1991. kada su ih vojnici JNA vodili na strijeljanje… Na Ovčari je strijeljan 261 ranjenik odveden iz vukovarske bolnice. Najstarija žrtva  imala je 88 godina, a najmlađa 16 godina. Njegov otac bio je zapovjednik Sajmišta, Petar Kačić i baš zato Igor je i ubijen. Volio je rezbariti dupine i jedan je takav nađen kraj njega prilikom ekshumacije.

Poklonivši se žrtvama Ovčare i pomolivši se za njih, uputili smo se prema zadnjoj stanici našeg puta - Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja.                                                   Zapalili smo svijeću pred velikim križem i minutom tišine odali počast svim hrabrim ljudima zbog kojih danas možemo uživati u lijepom djetinjstvu.