Osnovna škola Nikole Andrića

Dana 9. svibnja učenici su naše škole, točnije 5.a, 6.a i 7.a, krenuli u svoju jednodnevnu avanturu put Baranje. Pratili su ih nastavnik Mario Petrović, nastavnice Nataša Bek i Tamara Čer te pedagogica Sanja Držaić-Medo.

Krenuli smo ujutro u osam sati uputivši se na naše prvo odredište – Kopački rit.

Smjestili smo se u autobus, prozivka je obavljena, naše učiteljice i nastavnice te ravnatelj nam poželjeli sretan put pa je avantura mogla započeti.

Prva stanica – Kopački rit

U Kopačkom smo najprije doručkovali, a naši nastavnici popili svoju prvu jutarnju kavicu. Nakon toga smo se pješke uputili prema brodu kojim ćemo se voziti kroz park prirode. Na ulazu u brod nas je dočekalo pravo osvježenje – besplatni ledeni čajevi! Njima smo se rashladili i ukrcali se na brod te krenuli u obilazak. Vožnja je trajala punih sat vremena. Imali smo priliku nadisati se svježeg zraka, uživati u ljepotama netaknute prirode, ali i vidjeti pokoju životinju. Kormorani su nas gledali sa svojih visina, barske se kornjače na tren trgnule iz svoga drijemeža, sive čaplje ponosno stajale na jednoj nozi, ribe se bacakale ispred našeg broda. Bio je to pravi užitak.

Druga stanica – dvorac Tikveš

Nakon Kopačkog, autobus nas je odvezao u dvorac Tikveš gdje smo se najprije opskrbili suvenirima, a tek onda krenuli u obilazak. Šetali smo šumom i razgledavali raznoliko biljno bogatstvo te razne dvorčiće koji su na žalost neobnovljeni pa nismo imali prilike zaviriti u njihovu unutrašnjost. Potom smo se uputili u glavnu zgradu gdje nas je čekala projekcija filma o Kopačkom ritu.

Treća stanica – kod Baje

Razgledavanje nas je umorilo, ali smo i dobrano ogladnili pa smo krenuli put Karanca (etno selo u Baranji). Ondje nam je bio organiziran ručak u Slavonskoj kući kod Baje. Odmah smo posjedali za stolove i navalili na ukusan ručak poslije kojega je uslijedio još ukusniji desert. Kad smo se dobro najeli i utažili žeđ, krenuli smo istraživati Bajino dvorište. Bio je tu vrlo zanimljiv drveni vrtuljak, drvena kolica, starinski dječji tricikl i ono najzanimljivije – Zaboravljena ulica. U toj smo ulici mogli vidjeti sve stare zanate te zaviriti u kovačnicu, brijačnicu, mlin, ledaru, starinsku kuhinju, gostionicu, djevojačku sobu, čardak… Većinu smo svog slobodnog vremena proveli upravo istražujući tu ulicu hodajući koracima naših djedova i baka.

Vrijeme kao da je proletjelo te je došlo ono za polazak kući. Polako smo se uputili prema autobusu i krenuli put našega Vukovara. Bilo nam je žao napustiti Baranju, ali smo otišli u nadi da ćemo ju ponovno posjetiti.