27. siječnja dan je kada se u školama diljem svijeta prisjećamo svih žrtava nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Toga je dana, 1945.g., oslobođen Auschwitz, najpoznatiji nacistički logor, u kojem je tijekom pet godina ubijeno 1,1 milijun ljudi.
Auschwitz je rezultat oživotvorenja bolesne ideje nacističkog vođe Adolfa Hitlera koji je zagovarao rasnu superiornost njemačke (arijevske) rase, a koja je u smrt odvela milijune nedužnih ljudi.
I naša se škola pridružila obilježavanju tog dana.
Četvero je učenika osmih razreda, pod vodstvom nastavnice povijesti, osmislilo i izradilo četiri postaje koje su trebale učenicima objasniti što je holokaust, kako je i zašto došlo do njega te zašto je važno da se ti strašni događaji iz razdoblja 1933.-1945. nikada ne zaborave.
Obilježavanje ovog dana započelo je u utorak, 27.siječnja, kada su svi razrednici pod svojim satima razrednika izveli učenike u hol škole i poslušali predavanja.
Na prvoj postaji učenike je dočekivao Tomislav koji je govorio o liku i djelu jednog od najvećih zločinaca 20.stoljeća, Adolfa Hitlera. Učenici su poslušali priču o njegovom životu; o odrastanju, obrazovanju i razmišljanjima, a koja su u konačnici i dovela do teških stradanja brojnih naroda.
Na drugoj postaji Davor je ispričao kako se oblikovala rasna teorija, koje je narode učinila nesretnima i zašto. Naravno, naglasak je bio najviše na Židovima koje je nacistička vlast pokušala potjerati najprije zabranama, da bi potom pribjegla „konačnom rješenju“ koje je u smrt odvelo 6 milijuna ljudi. Bili su krivi- samo zato što su bili Židovi.
Ovaj smo dio puta završili analizirajući riječi jednog pastora koji je uspio preživjeti holokaust.
Davne 1946. zapisao je:
Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio, jer ja sam bio protestant.
Zatim su došli po mene, a tada više nikoga nije bilo da se pobuni.
Središnji dio predavanja zauzela je, naravno, priča o Auschwitzu. Antun nam je ispričao povijest Auschwitza, opisao logoraški život, ali i stradavanje. Saznali smo kako su logoraše obilježavali i dehumanizirali tetovažama i raznobojnim trokutima, a neizostavna je bila i priča o plinskim komorama.
Zadnja je postaja vjerojatno bila i najtužnija. Poslušali smo, naime, priču o sudbini naših vršnjaka koji su prolazili baš sve što i odrasli. I njima je bilo hladno, i oni su bili gladni i bojali su se za svoj život i živote svojih najbližih.
***
Kada je predavanje završilo, najrječitija je bila šutnja koja bi zavladala. Po izrazima lica naših prijatelja, vidjeli smo da smo ostvarili svoj cilj: priča ih se duboko dojmila i zamislili su se.
A potom su uslijedila pitanja. Zar je moguće da je 6 milijuna ljudi umrlo samo zato što su bili druge nacionalnosti, vjere ili boje kože? Zar je moguće da postoji netko toliko zao da posve nevinu djecu muči u logorima? Pa što su mu ona kriva?! Zašto je Svijet šutio?!
Upravo je to i bio cilj ovog projekta - osvijestiti da smo svi jednako vrijedni i da svi imamo pravo na život. Da naša različitost i čini ovaj svijet ljepšim. Osvijestiti da ne smijemo okretati glavu kada se događa neko zlo jer će ono, kad-tad, progutati i nas!
Stanislava Mutapčić, učiteljica povijesti
.png)
