Osnovna škola Nikole Andrića

Već tri tjedna hol naše škole krasi uradak povjesničarske sekcije pod nazivom Ikone pokreta za ljudska prava. Ovaj je projekt osmišljen u čast 48. godišnjice smrti velikog borca za prava crnaca u Americi, Martina Luthera Kinga, koji je ubijen u atentatu 4. travnja 1968. u Memfisu.

Pod svojim satima razredne zajednice učenici od petog do osmog razreda poslušali su priču o tegobnoj povijesti crnaca u Americi, od ropstva pa do današnjih dana.

Kao lagani uvod u temu, poslužili smo se malom vježbom… Svaki je razred morao jednoglasno napuniti školski autobus učenicima drugačijih rasa, vjera i nacionalnosti. Željeli smo tako saznati jesu li i naši učenici podložni isključivosti bilo koje vrste.

Vježba je pokazala da nisu.

Ipak, projekte poput ovakvoga smatramo prijeko potrebnima jer smo svakodnevno svjedocima netolerancije prema drugačijem. 

Iz predavanja naših osmaša, Inge i Srđana, kao i nastavnice povijesti, naši su učenici saznali da i Amerika, za mnoge zemlja blagostanja, ima mrlju na svojoj prošlosti. To je ropstvo koje je na sjevernoameričkom kontinentu postojalo gotovo 250 godina! 

Crni kontinent, Afrika, bio je izvorom robovske snage. U triangularnoj trgovini između Europe, Afrike i Amerike svatko je nešto dobio. Izuzev crnaca. Njima će sudbina napisati drugačiju povijest. 

Prvi su crnci došli u Ameriku početkom 17. stoljeća. Posve slučajno. Jedan se brod nasukao na obale Virginije, a kapetan koji je ostao bez hrane i vode za svoju posadu, ponudio je tamošnjim Englezima trampu - dvadesetak crnaca otetih s jednog španjolskog broda, dat će u zamjenu za živežne namirnice potrebne za povratak u Europu. Sudbinu crnaca odredila je boja kože i činjenica da nisu bili kršćani. I to je bilo dovoljno bijelom kolonizatoru da ljude tamne kože počne doživljavati kao stvari, a njihov život procijeni nevrijednim.

Tako je započelo ropstvo na sjevernoameričkom kontinentu.

U tri stoljeća, zabilježit će se više od 54 tisuće putovanja preko Atlantika, s robovima smještenima u potpalublju, koji su gotovo dva i pol mjeseca putovali u neljudskim uvjetima. Govorilo se čak da se nadolazeći brod najavljivao dva dana prije - svojim smradom. 
Potreba za robovskom snagom nje bila jednaka na području SAD-a. Sjeverne države razvijale su manufakturu pa im robovi nisu bili potrebni, ali jug je vapio za robovima zbog brojnih plantaža duhana, indiga, pamuka… O uvjetima života robova na plantažama nije bilo potrebno puno govoriti - pustili smo da slike govore i izazovu reakciju. Reakcija je bila očekivana i dobili smo nove abolicioniste.

Potom smo im dali zadatak da, od svih fotografija, izaberu onu koju bi oni koristili kao lajtmotiv na letcima koji su apelirali na  bjelačko stanovništvo da pomogne svojoj crnoj braći. Gotovo jednoglasno, učenici su izabrali fotografiju roba Gordona, fotografiju koja je, u konačnici, i postala gotovo glavnim motivom abolicionističkog pokreta. 

I pokret je uspio! U američkoj povijesti ime vođe abolicionista, Abrahama Lincolna, ostat će zlatnim slovima upisano- upravo je ovaj 16. američki predsjednik 1.veljače 1865. ukinuo ropstvo!

Koliki je bio otpor toj odluci svjedoči i činjenica da su se bijelci dosjetili kako to pravo uskratiti bivšim robovima. Iako su bili proglašeni građanima SAD-a i dano im je pravo glasa, da bi izašli na izbore od njih se zahtijevao test pismenosti i koji dolar takse. 

Učenici su pravilno zaključili - bivši robovi nisu imali niti jedno niti drugo i to je bio savršen alat za daljnje ugnjetavanje! Osim toga, uvedeno je pravilo „jednaki, ali odvojeni“ kojim su crnci na svim javnim mjestima bili odvojeni od bijelaca (ploče „Samo za bijelce“, „Samo za crnce“). Naravno, neugledniji dio bilo kojeg javnog mjesta bio je rezerviran za obojeno stanovništvo!

Nasilje, doduše fizičko, nad crnačkim stanovništvom vršili su i pripadnici Ku Klux Klana, bijelaca protestanata koji se nikako nisu mirili s činjenicom da su izjednačeni u pravima s bivšim robovima. Da je rasizam i danas dosta jak u SAD-u svjedoči i činjenica da Ku Klux Kan još uvijek djeluje. Doduše, na dubokom američkom Jugu, ali ipak…

Kako se boriti, a da vaša borba bude bez oružja? Kako se boriti da ona ipak bude dovoljno glasna i učinkovita?

Ovo pitanje isprva je izazvalo zbunjenost u učenicima. Može li se uopće boriti bez oružja?

Ispričana je priča o Rosi Parks, majci svih pokreta za ljudska prava. Ona je 1. prosinca 1955., u gradiću Montgomeryju, odbila ustupiti svoje mjesto bijelcu i zbog toga je uhićena. Martin Luther King pozvao je većinski crno stanovništvo tog gradića na borbu! Ali bez oružja!

Učenici su trebali savjetovati Kingu način na koji bi se trebao boriti. Ovaj zadatak bio je relativno lagan učenicima osmih razreda koji su dobro upoznani s pojmom „borbe nenasiljem“.  Između ostalog, predložili su bojkot gradskih autobusa dokle god se ne ispune njihovi zahtjevi.

Prosvjed je uspio! Rasna segregacija na javnim mjestima ukinuta je 1956. godine, a Martin Luther King postao je ikonom borbe američkih crnaca za jednakost. 
Njegov govor Sanjam (I have a dream) izraz je svevremenske težnje za jednakošću i srećom svih ljudi.

Možemo li reći da smo danas, 53 godine nakon tog govora, na pragu spajanja ruku crnaca i bijelaca, katolika i nekatolika, židova i nežidova…?

O tome dovoljno može prosuditi svaki nastavnik za sebe jer upravo smo mi česti svjedoci predrasuda društva koje nas okružuje i, posljedično, generacija koje odgajamo.
Netko je davno rekao: Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.

Koliko je važna inicijativa samo jedne osobe, očito je na primjeru Rose Parks i Martina Luthera Kinga. U takve ljude trebali bi izrasti i naši učenici, a naša je dužnost da im u tome pomognemo. Trebamo poticati aktivizam, pomoći im da se oblikuju u ljude sa stavom; dovoljno hrabre da se bore za svoja uvjerenja i dovoljno glasne da ta uvjerenja na prihvatljiv način artikuliraju.